Online plus

Srebrne strele

1.61KPregleda

Ispisivanje istorije Auto Uniona

Na salonu automobila u Berlinu 1933. godine, Adolf Hitler je najavio dva nova programa u razvoju nemačke automobilske industrije

Jedan od njih je bio razvoj narodnog KdF-wagen modela, koji će kasnije u svetu steći slavu kao Volkswagen „buba“, a drugi se odnosio na novi trkački program sa kojim će nacisti svetu pokazati dominaciju svoje automobilske industrije.

Nemačka ofanziva u pripremi
Kao rezultat, nastala su dva automobila, pod Mercedesovom i Auto Unionovom oznakom, poznati kao „srebrne strele“, koje su od 1934. godine pa do početka Drugog svetskog rata dominirale na stazama širom sveta. Godinu dana pre planova Hitlera, četiri posrnula nemačka proizvođača vozila (Audi, DKW, Horch i Wanderer) su se pridružili i osnovali Auto Union, sa ciljem da postignu što bolju poziciju na tržištu u poređenju sa liderom Mercedesom. Iako su sve četiri kompanije nastavile da prodaju automobile pod sopstvenim imenima, oni su i dalje delili tehnologiju i pružali identičan logo kompanije u vidu „četiri prstena“. Kada je Mercedes objavio planove za takmičenje u auto sportu za sezonu 1934., Auto Union nije mogao a da ne reaguje, tako da je i drugi najveći nemački proizvođač vozila najavio svog pulena. Međutim, bez iskustva u automobilskom sportu, Auto Union nije imao lak posao pred sobom, a u pomoć su pozvani Ferdinand Porše i Adolf Rozenberger, koji su već bili u procesu razvoja novog automobila za „Grand Prix“ takmičenje.

Dominacija u senci trokrake zvezde
Porsche je ranije radio za Austro Daimler i Mercedes, gde je dizajnirao veoma uspešan S-Type trkački automobil, dok je Rozenberger do ranih tridesetih godina prošlog veka već imao dugogodišnje iskustvo iza sebe, i uspeo je da ubedi Poršea da je Auto Union njihova šansa da nastave sa dominacijom. Od samog početka, Porše i Rozenberger su se dogovorili da takav automobil mora da ima centralno postavljen motor za bolji raspored mase, kao i nižu karoseriju. Nova pravila su zahtevala da težina vozila ne sme da pređe 750 kg, čime se očekivalo da većina timova neće biti u stanju da napravi motor veće zapremine od 2,5 l. Međutim, Porše je odlučio da koristi veliki V16 motor, a njegova mala masa je ostvarena zahvaljujući izdašnoj upotrebi aluminijuma. Radna zapremina motora je iznosila 4,4 l. Imao je snagu od 295 „konja“ na 4.500 o/min koja se na točkove slala preko petobrzinskog manuelnog menjača.

Za dizajn, Porše je koristio Mercedes Tropfenwagen iz 1923., a konačan rezultat je doneo linije neviđene za taj period. Ovaj automobil, poznat kao Auto Union Type A, debitovao je na domaćoj stazi Avus maja 1934. Novi trkački Mercedesi su takođe debitovali, ali problemi sa mehanikom su naterali nemačkog giganta da se povuče sa prve trke u sezoni. Međutim, i pored toga, konkurencija je bila velika, posebno u vidu francuskog Bugattija i italijanskih marki Alfa Romeo i Maserati. Vozač Auto Uniona, Hans Štuk je preuzeo vođstvo od samog starta i već posle prvog kruga je imao oko minut prednosti.

Ipak, do kraja trke, Type A vozači su počeli da odustaju jedan po jedan zbog problema sa kvačilom. Prva dva mesta su zauzele Alfe Romeo, dok je jedini Auto Union vozač koji je završio trku bio August Momberger na trećem mestu. Iako tim nije krio razočaranje, posebno posle odličnog prvog kruga, potencijal je bio viđen već u prvoj trci sezone. U narednih nekoliko trka, performanse Auto Uniona su se našle u senci dominacije Mercedesa koji je okupio „all-star“ tim oko sebe, a jedino je Štuk uspeo da pruža dostojan otpor, uz pobedu na čuvenom Nirburgringu. Međutim, dok Auto Union nije mogao da parira Mercedesu na ravnici, na brdskim trkama je bila potpuno druga priča i Štuk je pobedio na četiri takve trke 1934. godine.

Akvizicije za promenu na vrhu
Da bi se prekinula dominacija rivala, Auto Union je uspeo da dovede u tim Arkile Varzija iz Alfe Romeo, a kasnije je potpisan i ugovor sa velikim mladim talentom Berndom Rozemejerom. Do 1935. godine, Auto Union je debitovao sa novim Type B automobilom koji je bio gotovo identičan ranijim Type A, ali je imao veći kompresor, kao i novi petolitarski V16 motor sa 375 KS na 4.800 o/min. Varzi se pokazao kao veliko pojačanje kada je pobedio na VN Tunisa na svom debiju, ali i dalje za volanom starijeg Type A. Type B je imao svoju premijeru na sledećoj trci sezone, ali je izgubio dosta vremena u boksu kada je pukao pneumatik pri brzini od 290 km/h. Upravo su se gume pokazale kao najveći problem za Auto Unionove automobile, jer su redovno pucale pri velikim brzinama, pa je postalo jasno da tehnologija proizvodnje pneumatika nije još uvek napredovala u dovoljnoj meri da se nosi sa performansama formula. Do kraja sezone, Mercedes W25, koji je koristio 3,7 litarski redni osmocilindraš je uglavnom dominirao, a jedinu pobedu Auto Union je ostvario na VN Italije kada su svi Mercedesi odustali nakon mehaničkih kvarova. Posle veoma razočaravajuće sezone 1935., u kojoj je uglavnom bio u senci Mercedesa, Porše je odlučio da predstavi novi Type C sa 6,0 litarskim V16 agregatom i čak 520 KS na 5.000 o/min.

Takođe su debitovale i nove dizajnerske linije, a takva snaga na malu masu je značilla i to da je Type C bio veoma težak za kontrolisanje, i nije bilo retko da gume proklizavaju i pri 160 km/h. Samo Rozemejer i donekle Štuk su uspevali da kontrolišu Type C, ali ni Mercedes nije sedeo skrštenih ruku. Naime, za 1936. godinu, zapremina motora W25 je povećana na 4,7 l. Ipak, sezona je počela obećavajuće za Auto Union i Varzi je pobedio u prvoj trci za VN Italije, nakon timskih naređenja da Štuk uspori u samom finišu u momentu dok je vodio. Priče kažu da su čelni ljudi nacističke Nemačke zahtevali da italijanski vozač pobedi na domaćem terenu, uz nadu da bi Italija mogla da se pridruži Nemačkoj u Drugom svetskom ratu, čiji je početak bio u poslednjim fazama pripreme. Rozemejer je pobedio na naredne četiri trke (dve u Nemačkoj i po jedna u Švajcarskoj i Italiji) i osvojio prvu titulu za Auto Union, a uspeh je bio time veći što je Štuk završio kao drugoplasirani.

Rat je uništio legendu zvanu Auto Union
Pošto je Ferdinand Porše počeo da se koncentriše na rad na novoj „bubi“, Auto Union nije pravio veće promene za 1937., što se pokazalo kao greška, jer je Mercedes debitovao sa novim motorom sa čak 575 KS. Iako su Rozemejer i Štuk uspeli da dobiju nekoliko trka, Auto Union je uglavnom igrao sporednu ulogu. Za 1938. su na snagu stupila nova pravila, uključujući i maksimalnu zapreminu motora koja je ograničena na 3,0 l. Tako je debitovao Type D sa V12 agregatom i 485 KS na 7.000 o/min. Porše je napustio tim da se u većoj meri posveti Volkswagen „bubi“, a njegovo mesto je popunio Eberan fon Eberhorst. Ukoliko to nije bio dovoljno veliki udarac za Auto Union, onda je rana smrt Rozemejera svakako potresla ekipu. Naime, dvadesetosmogodišnja zvezda je poginula tokom testa Type C na autobanu.

Kao njegova zamena je doveden čuveni italijanski vozač Tacio Nuvolari, koji je uspeo da pobedi na VN Italije i Velike Britanije, ali protiv konkurencije iz Mercedesa se opet nije moglo. Sledeće, 1939. godine, Nuvolari je pobedio na VN Jugoslavije, a novi vozač, Herman Miler je bio najbolji na VN Francuske. Sa drugim mestima na VN Belgije i Francuske, Auto Union je još jednom završio iza Mercedesa. Napadom Nemačke na Poljsku je uskoro počeo Drugi svetski rat, koji je označio i kraj trkačke karijere Auto Uniona.

Tokom rata, 18 trkačkih modela su čuvani u gradu Cvikau, gde se ujedno nalazilo i sedište kompanije, a tu su ostali sve do 1945. godine kada ih pronalazi crvena armija i šalje ih nazad u Rusiju na analizu. Veruje se da su automobili nakon detaljne analize prodati otpadima, gde su uništeni. Po procenama, veruje se da nijedan Type A i Type B nije preživeo, dok su jedan Type C i tri Type D ostali u životu. Jedini Type C je onaj kojim je upravljao Rozemejer, a posle njegove smrti je prodat nemačkom muzeju.

Automobil je uspeo da preživi rat, a 1979. ga je Audi kompletno restaurirao i danas se nalazi u muzeju. Jedan od tri preživela Type D je takođe trebalo da završi na otpadu u Letoniji, ali je preživeo i nalazio se u muzeju u Rigi sve do 1997. godine kada je vraćen Audiju u zamenu za identičnu repliku. U svakom slučaju, tehnologija sa centralno postavljenim motorom koja je bila ispred svog vremena tokom tridesetih godina prošlog veka je postala popularna tokom šezdesetih, a veruje se da bi se to desilo i ranije da nije bilo rata. Auto Union je nastavio sa proizvodnjom serijskih modela do ranih sedamdesetih, kada je kupljen od strane Volkswagena, a sve divizije su ugašene sa izuzetkom Audija. Međutim, njegovi automobili ponovo privlače mnogo pažnje, posebno trkački modeli. Dok će mnogi reći da je najveći rivalitet u svetu automobilskog sporta viđen između Ferrarija i Forda na Le Manu tokom šezdesetih, drugi ipak kažu da tu čast imaju Auto Union i Mercedes sa legendarnim „srebrnim strelama“.

Zoran Tomasović

Ostavite komentar

Top Reviews

Video Widget

gallery